Vrlo često nailazimo na tvrdnje da je štovanje božice-majke bilo iskonska univerzalna religija. Mnoge feministice voljele bi da je to istina, no je li baš tako? Gdje se i kada pojavila ideja božice i koliko je bila dalekosežna?

Ne znamo koju su svrhu imale malene ženske figure koje su oblikovali lovci u paleolitiku. Pretpostavke o tome da je riječ o „idolima“ koji simboliziraju „božicu“ – možda praiskonsku Majku Zemlju koju je moguće smatrati žarišnom točkom prve čovjekove univerzalne religije – očito su prenagljene. S podosta uvjerljivosti navodile su se i druge moguće funkcije: talismani, predmeti povezani s obredima rođenja, darovi posvećeni plodnosti, čak i seksualna pomagala.

Međutim, prema velikome broju dokaza, u prvim poljodjelskim društvima ženska su božanstva često imala istaknuto počasno mjesto; u mnogim očuvanim slučajevima, umjetnički prikazi božica imaju nevjerojatno dosljedne karakteristike.

Na jednom od najstarijih nalazišta gradova, među 7 000 godina starim ostacima Catal Huyuka, u današnjoj Turskoj, pronađeno je mnoštvo prikaza istinski veličanstvenog ženskog lika, trudnice s ovješenim dojkama i širokim bokovima. Na sebi nema ništa osim uskog komada tkanine ili dijademe, a sjedi na leopardovskom prijestolju, dlanova položenih na glavu velikih mačaka, dok joj njihovi repovi nadrealistički obavijaju ramena. Takav prikaz „životinjske gospodarice“ pojavljuje se širom Bliskog istoka.

dharti mata; božica-majka

Jedan od prvih kamenih hramova (oko 4 000 god. pr. K.) otkriven u Tarxienu, na Malti, bio je posvećen sličnome utjelovljenju božanskog majčinstva, koje leži dok se za nju brinu „uspavane ljepotice“ – manji ženski likovi raspoređeni oko nje. Takva nalazišta podsjećaju na obrede koje izvode svećenice. Božica-majka zadužena za cjelokupno čovječanstvo javlja se u mnogim mezopotamskim tekstovima iz 2. tisućljeća pr. K.. a neki put slavi je se kao „majku-maternicu, stvoriteljicu ljudi“. Iako nije moguće s punim pouzdanjem govoriti o jedinstvenome kultu, dokazi o raširenome načinu opisivanja i štovanja idealizirane žene svakako su neosporni.

Na određeni je način još dojmljivija činjenica da se „božica“ u biti prikazuje na identičan način u kulturama koje, koliko je poznato, nisu bile ni na koji način povezane. Na isto stilizirano tijelo širokih bokova (u današnjem svijetu umjetnosti poznato onima koji poznaju radove kolumbijskog slikara Fernanda Botera) nailazimo u umjetnosti američkih Indijanaca i australskih Aboridžina.

Arheologija posvećena božicama u novije vrijeme potiče širenje feminističkih ideja, koje su dovele do nastanka dviju teorija: prema prvoj, kult božice uništili su muškarci koji su prije više tisuća godina preuzeli nadzor nad religijom;  a prema drugoj, kult je prisvojilo kršćanstvo, u kojem se i danas očuvao unutar štovanja Djevice Marije.