U pluralnim demokracijama građani se sve više aktiviraju kako bi izravno izložili svoje gledište vođama, ne samo svoje, nego i drugih zemalja.

U razvijenih zemljama ljudi se sve više pridružuju udrugama kako bi poticali ideje kojima su privrženi (poput ekologije), kako bi se suprotstavili planiranim javnim ili industrijskim radovima, ili kako bi branili neka moralna načela (borba za slobodu izražavanja, protiv mučenja, protiv društvene izdvojenosti, siromaštva, rasizma).

Druge udruge jednostavno okupljaju ljude koji se bave istim sportom ili imaju isti hobi i žele ga sačuvati. Neke od tih udruga isključivo su lokalne, druge su raširene po cijeloj zemlji, dok su treće međunarodno organizirane i vode kampanje u više zemalja odjednom, kao primjerice Amnesty International, osnovan 1961. godine, koji se bori u korist političkih zatvorenika u cijelom svijetu.

Članovi udruga javnosti se obraćaju preko medija te sudjeluju u javnim raspravama o stvarima važnima za život zemlje. Te organizacije obogaćuju javni život informirajući javno mnijenje i tjerajući izabrane političare da se pozabave problemima koje oni ističu. U diktaturama  i autoritarnim režimima njihove su aktivnosti zabranjene ili strogo ograničene i nadzirane.

U SAD-a udruge imaju staru tradiciju. Odbori građana imaju jak utjecaj na lokalnoj razini. Građani se ne zadovoljavaju samo glasanjem za svoje zastupnike. Oni sudjeluju u raznim borbama koje se tiču svakodnevnoga života. Organiziraju pokrete za bolje informiranje i sastanke. Mobiliziraju medije, organiziraju kampanje preko pošte... Danas se te mreže služe Internetom, koji im je omogućio da brzo razmjenjuju i šire informacije te mobiliziraju svoje pristaše.

Udruge su aktivne i u Europi. Štoviše, njihovim je djelovanjem došlo do otvaranja novih radnih mjesta. U Italiji ima gotovo 10 000 takvih dobrovoljačkih skupina i odbora s više milijuna sudionika, često u vezi s vjerskim organizacijama. U Velikoj Britaniji karitativne organizacije (charities) okupljaju gotovo 3 milijuna aktivista. Svugdje su aktivnosti udruga u punom razvoju. Građani svoju sudbinu uzimaju u vlastite ruke: shvatili su da su pred zlouporabama jači ako se ujedine.

živimo li slobodno?

1950-tih godina nastali su pokreti za zaštitu potrošača u Sjedinjenim Američkim Državama, a potom su se proširili diljem Europe. Danas ih ima čak i u nekim zemljama Juga. Ti su pokreti pratili razvoj potrošačkoga društva. Isprva su ih osnivali ljudi nezadovoljni cijenom i kvalitetom, potom su se počeli baviti testiranjem proizvoda i objavljivanjem mišljenja o njihovoj kvaliteti u posebnom tisku.

Pokreti potrošača tako su postali grupa za pritisak običnih građana na proizvođače i trgovce. Njihova je djelatnost bila vrlo učinkovita na mnogim područjima. Pod njihovim su utjecajem države usvojile zakone o informiranju i zaštiti potrošača, uvevši obvezu da se, primjerice, na prehrambeni proizvod stave oznake podrijetla, sastava, trajanja. Taj je pokret posebno jak u nordijskim zemljama, gdje su potrošačke udruge postale pravom institucijom.

Potrošači uvijek traže jeftinije proizvode. Stoga su pojedine europske i američke trvrtke svoju proizvodnju prebacile u zemlje Juga, gdje je radna snaga jeftinija nego u bogatim zemljama. Međutim, uvjeti proizvodnje potrošnih dobara poput traperica, sportske obuće, nogometnih lopti, privukli su pozornost udruga za obranu ljudskih prava koje su se povezale s pokretima potrošača. Neke su tvrtke odgovorile tražeći od proizvođača da poštuju kodeks dobroga vladanja koji bi jamčio minimum radničkih prava i isključio izrabljivanje djece. Poštivanje te socijalne povelje uvjetuje daljnja komercijalna ulaganja.