Ljudi revolucionarnu ideju mjerenja vremena koriste kao temelj za organiziranje djelovanja i bilježenje iskustava. Vrijeme znači promjene. Nema promjena, nema vremena.

Promjene je moguće promatrati i, možda, manje-više mjeriti međusobnim uspoređivanjem, bez pojma vremena: na primjer, ubrzavanje radi bježanja progonitelju ili hvatanja plijena, ili uočavanje da se različiti životni oblici razvijaju različitom brzinom. Međutim, univerzalni je standard mjerenja ideja. A izniknula je iz promatranja: iz svijesti o tome da su pojedine promjene – osobito relativni položaji nebeskih tijela – redovite, cikličke, pa time i predvidive.

Spoznaja o tome da ih je moguće koristiti kao mjerilo drugih promjena nadilazi samu percepciju: riječ je o opažanju obične i raširene genijalnosti do kojeg je došlo u svim ljudskim društvima i to – što je najironičnije- toliko davno da ne možemo ni procijeniti kada.

Razumno je pretpostaviti da je do toga došlo zahvaljujući poklapanju nebeskih ciklusa s ostalim prirodnim ritmovima – osobito ritmovima našega tijela i ekosustava kojima pripadamo: kretanje Sunca manje-više odgovara razdobljima čovjekova sna i budnosti. Kretanje Mjeseca vremenski se poklapa s menstrualnim ciklusom. Životinje se razvijaju i debljaju ovisno o godišnjem dobu. I to su razlozi za takav odabir mjerila.

Neke skupine ljudi vremenski se ravnaju prema zvijezdama, najčešće na temelju Venerina ciklusa, no svi ipak, barem koliko znamo, koriste solarni dan i godinu, te lunarni mjesec. Neke skupine, poput naše, nastoje složenim metodama nekako pomiriti cikluse tih dvaju najuočljivijih nebeskih tijela, dok drugi dopuštaju da se oba računska sklopa nastavljaju u nesavršenom dvojcu.

megaliti u Stonehengeu

S popriličnom sigurnošću možemo reći da je takvo računanje vremena jedna od najstarijih i najtrajnijih ideja na svijetu. Kao temelj računanja vremena – pa tako i koordinacije zajedničkih poslova i nastojanja – održala se sve do našega doba (kada smo promatranje nebeskih tijela zamijenili atomskim satom na bazi cezija).

No kada je nastala? Prvi poznati predmet koji izgledom podsjeća na kalendar izrađen je prije približno 30 000 godina u Dordognei, od plosnate kosti na čijom su površini urezani polumjeseci i krugovi: razmaci se doimaju sustavnima i tumače se kao prikaz mjesečevih mijena. Velika rupa u pronađenim dokazima proteže se sve negdje do 5. tisućljeća pr.K., kada su se pojavile megalitske oznake točaka na obzoru, podigute radi praćenja prolaska Sunca nebeskim svodom.

U međuvremenu su na mnogim nalazištima otkriveni označeni štapovi, odnosno, u najmanju ruku, premeti s pravilnim zarezima, no njih nije moguće pouzdano identificirati kao kalendare, budući da s podjednakom vjerojatnošću mogu biti i „crtarije“ ili sredstva za igru ili ukrasi ili obredna pomagala ili brojčane oznake za nešto drugo.

Čovjekov život nepovratno se promijenio otkako je počeo pratiti i računati vrijeme. Ljudi su dotada imali jedinstven način organiziranja zapamćenoga, očekivanja, uvođenja prioriteta i koordiniranja zajedničkih zadaća.