Čovjekova mašta prihvatila je mogućnost da netjelesna bića pokreću svijet ili nastanjuju vidljive stvari i tako im daju život.

Sada smatramo da je materijalizam profinjen: pametno je i znanstveno utemeljeno reći da je um isto što i mozak, da su misli elektro-kemijski signali, da su emocije plod rada živaca, a ljubav, kao što kaže Diderot, „iziritiranost crijeva“. Unutar materijalizma nema mjesta za duh, kao ni za ono što nije moguće otkriti opažanjem. Ali je li to uistinu suvremena pojava? Lako je zamisliti da su naši prvi prepoznatljivo hominidni preci bili materijalisti. Sve što su poznavali bilo je fizičke prirode, misli su bile tek dojmovi na mrežnici, a emocije prepoznatljive kao tjelesni porivi.

Duhovi su čovjekov svijet opteretili otkrićem, ili obmanom, da postoje nevidljivi, nečujni, nedodirljivi – jer su nematerijalni – oblici stvarnosti, nedostupni osjetilima, ali ljudima ipak dostupni drugim sredstvima. Na metaforičkoj razini, o neživim stvarima i dalje govorimo kao da su žive: valovi se penju, sunce se smiješi, vjetar mrsi, krošnje šapuću, luda kuća.

energija duše?

U najstarijoj književnosti na svijetu i u usmenoj predaji, takve su pojave iznenađujuće rijetke. Umjesto toga, nekom živućem duhu u predmetu pripisuje se doslovce živo djelovanje. I to nije neprofinjena ili praznovjerna pretpostavka. Naprotiv, riječ je o vrlo profinjenoj ideji: racionalnome (iako nepotvrdivome) zaključku na temelju promatranja nemirnog plamena, vala ili vjetra, rasta stabla, ustrajnosti kamena. Tales Milećanin, koji je predvidio pomrčinu mjeseca  585. g. pr. K. i kojeg se općenito smatra prvim grčkim filozofom, držao je da magnet ima dušu koja pospješuje njihovo međusobno privlačenje i odbijanje, te da je sve puno bogova.

Osim promatranja, na sveprisutnost duhova ukazuju i misli. Ako je izvor nekih od naših odlika – recimo uma, duše ili karaktera – nematerijalan, nikada nećemo moći znati tko još ima određenu karakteristiku: drugi pojedinci, osobe izvan naše zajednice, životinje, biljke, stijene. Živuća okolina nadahnjuje poeziju i štovanje, te dovodi do pretpostavki o besmrtnosti.

Plamen možete ugasiti, val zaustaviti, stablo iščupati, kamen razbiti, no njihov duh nastavlja živjeti. Vjerovanje u duh kod mnogih ljudi izaziva nelagodu i zabrinutost za posljedice njihova miješanja u funkcioniranje prirode: traže žrtvin pristanak prije nego što će srušiti stablo ili ubiti životinju.

Na temelju antropoloških istraživanja, pretpostavljamo da su prvi ljudi smatrali kako se duhovi nalaze posvuda i kako ih u sebi imaju sve stvari. Znanost je protjerala duhove iz onoga što nazivamo „neživom“ tvari. No duhovi bez tijela, u zapadnjačkoj misli najčešće u obliku vilenjaka i demona, u međuvremenu su se proširili i namnožili, te ih je nemoguće izbrisati iz pojedinih načina razmišljanja, čak i u znanstveno naprednim društvima.