Znanost oduvijek nastoji otkriti „prirodne zakone“ i tako u funkcioniranje svijeta unijeti predvidljivost koja će,možda, olakšati život i odnos sa svijetom.

Osamdesetih godina 20. stoljeća teorija kaosa predstavila je znanost nepredvidivosti i izazvala nove oblike strahopoštovanja i beznađa. Potraga za predvidivošću prvo se raspala u meteorologiji. Koliko god statističkih podataka meteorolozi prikupili, vrijeme im i dalje priređuje iznenađenja. Taj nesrazmjer između malenih uzroka i siline posljedica bio je toliki da neke veze između uzroka i posljedica jednostavno nije bilo moguće utvrditi. Kao u simbolu koji je obuzeo maštu svijeta, „zamah leptirovih krila“ može pokrenuti niz događaja koji će na koncu rezultirati uraganom ili katastrofalnim plimnim valom.

Činilo se da je novi plimni val moguće primijeniti svugdje. Fluktuacije tržišta, ekosustavi, politička stabilnost, preživljavanje civilizacija...sve to, čini se, podložno je iznenadnim, u praksi neobjašnjivim kolebanjima. Čak i oscilacija njihala, te gravitacijske sile (od Newtonova doba svetišta tradicionalne znanosti, čiji je cilj tražiti red u Svemiru) doživljavaju, pokazali su pokusi, kaotična iskrivljenja.

Čini se da je kaos plod kompleksnosti. Što su dijelovi sustava mnogobrojniji, raznolikiji i međusobno povezaniji, to su veći izgledi za male, duboko i nepredvidljivo ugrađene promjene koje će narušiti cjelinu. Što je najparadoksalnije, potraga za prirodnim zakonima ponovno se koncentrirala na traganje za nekom dubljom razinom suvislosti zahvaljujući kojoj bi i sami kaos možda mogao izgledati sustavno, pa bi tako i njegovo katastrofično djelovanje postalo predvidivo.

fraktal

Međutim, uvjerljiviji je pogled koji govori da otkrivanje kaosa izgleda kao još jedan čavao na lijesu „scijentizma“ – novi dokaz da je priroda u konačnici zapravo neobjašnjiva definitivnim oblicima analize, pa je čovjekov um tako ne može nadzirati. I druga otkrića i nagađanja koja su se nedavno pojavila u znanosti podupiru taj skromni zaključak. Ideja, primjerice, prema kojoj svi događaji nemaju uzrok nego se događaju nasumično, doima se ključnom za razumijevanje tempa evolucije.

Strogo uzevši, takav stav onemogućuje objašnjenja. Nasumične mutacije jednostavno se događaju same od sebe – upravo su po tome nasumične. Kvantnu fiziku moguće je – na razini znanja kojim trenutačno raspolažemo – opisati jedino formulama koje su, u strogome smislu, međusobno proturječne. Subatomske čestice opiru se onome što smo ranije smatrali zakonima kretanja. Ono što matematičari danas nazivaju „fraktalima“ iskrivljuje ono što se nekoć smatralo obrascima, poput strukture snježne pahuljice ili paukove mreže ili, štoviše, leptirovih krila.

Kao što je ustvrdio nobelovac Philip Anderson, čini se da nema univerzalno primjenjivog prirodnog poretka: „Kad na jednoj razini imate dobro opće načelo“, ne smijete očekivati „da će funkcionirati na svim razinama“. Čini se da znanost potkopava samu sebe, a što brže napreduje to se pojavljuje više pitanja o njezinoj vlastitoj sposobnosti. I to ljudi u nju manje vjeruju.